MILOSEVI

201 Naveče’ gladni, umorni od sreće stiskom ljudskih ruku svaki svojoj kući dvoje dolje dvoje gore zaspali k’o vreće noga glava – glava noga; oznojeni vrući. Osnovna škola, svijet k’o svemir. Koraci ka znanju od tri milje. U nama rumore snaga i nemir putem u nepoznato okrilje. Dječaci zalizane kratke kose, djevojčice pletenice nose. Sa zakrpom il’ rupom na odjeći htio si od srama u zemlju pobjeći. Svakog dana učitelj smotru vrši k’o neuredan od ostalih strši. Vuče za uši ako su nokti dugi i prljavi, knjige il’ blokovi otrcani, mrljavi. Pionirska zakletva i prva pričest, omladinska knjižica, kum i krizma. Prebrzo odrasli imamo dilemu; vlastiti život na koju šemu. Kapu skidam, duboko poštovanje, naši su roditelji imali potkovanje bez dobre škole bili su svjesni nema života u ovoj tijesni. Bezbrižnost djeteta polako nesta. Prve ljubavi stižu i bole. Krcati autobusi, nema mjesta na putu do srednje škole. Vezali hlače tankom uzicom. Ispod trešnje krišom isprobavali rakiju. Sanjkali se i skijali uglavnom guzicom. I tajno zdimili prvu jugu i opatiju. Štitili rodice, vježbali mišiće, brijali lice da nam nikne brada, pravili se odraslijim neg’ odraslo biće rasla nam je snaga, klijala nada. Nesta noćnog mira u našem sokaku kad rodice izrastoše u ljepotice. Bezbroj mladića pod prozorima u mraku čavrljaju ulizice k’o proljetne ptice.