MILOSEVI

70 Završio je srednju školu. Zaposlio se u Zagrebu. Postao svoj čovjek. Svaki slobodan vikend išao bi u Komaricu. Pomogao bi roditeljima u raznim poslovima. Subotom navečer išao je u Foču na igranku. Lijepo bi se uredio, obukao. U kosi, onako frčkavoj i opranoj, uvijek bi se neki čuperak odvojio i vodio svoju politiku. Za to je bila zadužena Anđa koja bi nestašni čuperak ukrotila gelom ili ga odrezala. Neko je vrijeme stanovao sa sestrama: Katom, Marom, Bebom i bratom Lukom. Nekad bi dugo u noć sjedili i prepričavali što se dogodilo tih dana. Riječ po riječ i prešlo bi se na događaje iz Komarice. Sjetili bi se igara: ljepila, slijepca, nogometa na Ivanovčinom strništu, na putu i gdje se već stiglo. Tako je jednom ,dok smo igrali nogomet na sokaku, došao amidža Nikola i rekao: »Draga djeco, strest ćete mi sve šljive tom loptom, a treba im bar još tjedan dana da sazru. Ne mogu ih ovakve zelene kupiti i stavljati za rakiju.« Najdraža nam je bila krađa voća od strine Matnice. Krali smo trešnje, šljive, jabuke, čak i dunje. Ne znam zašto dunje kada smo ih i sami imali u izobilju. Sjećali bi se postavljanja izbušenih tikava sa zapaljenom svije- ćom kod groblja i raznih drugih dogodovština. Vrijeme bi tako brzo prošlo... Kada bi vidjeli da je već dva sata iza ponoći, oni koji rade prvu smjenu bili bi ljuti. Lako je onima koji idu u drugu smjenu, a kako ćemo se mi probuditi za prvu. Onda bi netko, tko je u drugoj smjeni, morao dežurati do 5 sati kako bi na vrijeme probudio one koji su radili u prvoj smjeni. Živo se sjećam kada sam bila trudna s prvim djete- tom. Za mjesec dana sam se trebala poroditi. Pejo mi je iz Komarice donio kukuruzno brašno. Mama je poslala i mahuna. Uvijek je tako sadila da ima mahuna čak i u de- vetom mjesecu. Govorila mi je da sam pojela više pure i mahuna za vrijeme trudnoće nego za cijelo djetinjstvo. Skuhala sam kavu. Ranko je upitao Peju: »Što kažu baka i djed što su dobili drugo unuče?» Ivana Lukina je prvo unuče. »Kakvo unuče?« začudi se Pejo. »Tko se porodio?«. »Pa, ja«, odgovorim. »Zar ne vidiš da sam u trapericama.« »Zar nisi rekla za mjesec dana?« »Ja sam rekla, a Goran je porekao.« »Kako bih primijetio? Bila si tako mr- šava i prošli tjedan, a krevetić je tu stajao i tada.« Ustao je i darovao novorođenče Gorana stavljajući novce pod jastučić. Pitali smo ga kad će se ženiti. Velimo; »Red je.« »Što bih se ženio? Tek su mi dvadeset i dvije godine. A, kakav red? Luka se prvi oženio, peto je dijete, a ti odmah za njim. Red je da se ženimo i udajemo kad nađemo ljubav za cijeli život.« Tako je prolazilo vrijeme i došao je rat. U firmi nije bilo dovoljno posla pa je otišao na čekanje. Tako se to zvalo u žargonu. Ne radi se, ali se dobiva neka plaća, minimalac. Uključio se u čuvanje skloništa, a zatim se prijavio i za ratište. Otišao je na ratište 1991. godine. Dobio je čin časnika. Kad je počeo rat u Bosni i Hercegovini, dogovorio se sa svojim brigadirom da ide na ratište u svoju Komaricu, nadajući se kako će ju obraniti i kako će sve to brzo završiti. Tada je već imao dvadeset i šest godina i djevojku u koju se zaljubio i s kojom je namjeravao osnovati obitelj. I mlađi brat Jozo ostavio je posao i pošao za njim. Pejo je sestre Željku i Slavicu poslao u Zagreb. Htio je od opasnosti skloniti i roditelje, no oni nisu htjeli. Majka mu je rekla da ga Petrovo Manda – Beba Cvijanović Petrov dan je tvoj imendan brate Petrov dan je mislimo na te O kako si mog’o ostavit nas u suzama, tugi A ti ode u oblake obojenoj dugi